U pretprazništvo 12. maja, dana u kojem se proslavlja Sv. Vasilije Ostroški Čudotvorac, manastir u ostroškim gredama, gdje počivaju njegove čudotvorne mošti, pod svoje okrilje već je primio na hiljade vjernika. Dolaze svetitelju vjernici, ali i oni malovjerni kako bi kušali sebe. I tako svake godini u skoro četiri vijeka. Mnogi od njih do Ostroga hodočaste, prepješače na desetine kilometara, neki i stotine kako bi od ostroškog sveca zatražili blagoslov, oproštaj grehova, pomoć u bolesti i bilo kakvoj nevolji, ili da mu zahvale na pomoći koju im je pružio...
– Hodočašće svoje korijene ima u ranom hrišćanstvu. Prva svjedočanstva da hrišćani idu na mjesta onih koji su to zavrijedili svojim životom ili mučeničkom smrću imamo još u II vijeku. Noseći ikone, svijeće, pjevajući bogoslužbene pjesme, na njihovim grobovima su se molili. Ni u Crnoj Gori hodočašće nije nikakva novina, niti pomodarstvo, a do Sv. Vasilija dolaze ljudi iz svih krajeva, svako na svoj način, ali uvijek sa molitvom – istakao je u razgovoru za „Dan” arhijerejski namjesnik nikšićki protojerej-stavrofor Slobodan Jokić.
On dodaje da su hodočašća Sv. Vasiliju kod nas tradicija koja se, što je najbitnije, nikada nije prekidala.
– Nekada su ona bila masovna, nekada, kao što je to bilo poslije Drugog svjetskog rata, u manjem broju. Naši stari dobro znaju kako se dolazilo kod sveca, a i danas je to tako. Iz raznih krajeva Crne Gore bi kretali na put od po nekoliko dana hoda, po lošem vremenu, nosili bi i dijete sa sobom, da stignu i svecu se pomole, pojašnjava protojerej-stavrofor Jokić.
Mnogi u ove dane pretprazništva na putu su do Ostroga, a među hodočasnicima koji pristižu sa svih strana ima svih generacija od najmlađih do onih zašlih u duboku starost, kojima ne smetaju nikakve vremenske neprilike ni daljina. Tradicija je i da do svetitelja dolaze bosi, što ni danas nije rijetkost.
– Ovo danas što se dešava samo je obnova te tradicije, nečega što je ukorijenjeno na ovim prostorima. To je trud koji Sv. Vasiliju prinose kao svoju žrtvu, jer svako hodočašće je u stvari preispitivanje sebe i pokajni proces i potreba da budemo drugačiji ljudi. I za nas sveštenike blagoslov je da imamo ljude koji prepješače desetine, ili stotine kilometara da dođu do Sv. Vasilija koji je najljepši primjer svetog i pravog života na koji svi treba da se ugledamo. To nije mala stvar i teško da to može biti pomodarstvo u nekom tom smislu jer iziskuje određenu žrtvu, istakao je Jokić.
Litije su u Crnoj Gori upriličene i radi osvećenja njiva i polja, u danima velikih praznika ili po nekom zavjetu ili obećanju. U Nikšiću ove godine na praznik Sv. Vasilija biće održana jedna od tradicionalnih litija na našim prostorima, ali svakako najveličanstvenija i najmasovnija u širem okruženju.
Kao student, sveštenik Jokić je bio učesnik i među organizatorima prve koja je održana 1996. godine kada su svetiteljeve mošti. pokrenute iz Ostroga prema njegovom rodnom Popovom Polju, pronesene kroz Nikšić.
– U tim godinama grad i naš narod bili su opterećeni mnogim negativnim dešavanjima, ratom, ubistvima, samoubistvima. Toga dana bila je jaka kiša, ali kada su svetiteljeve mošti pronesene kroz centar grada pojavio se taj zrak sunca, kao da nam je rekao da ako se pokajemo, ako promijenimo svoj život da će sve biti mnogo bolje, da ima nade za nas. Ta litija bila je zaista prekretnica, a iz nje su se rodile sve naredne na koje bukvalno izađe cijeli Nikšić – ispričao je projerej- stavrofor Jokić.
Doživljeno na svetovasilijevskoj litiji u Nikšiću bilježili su mnogi arhijereji Ruske pravoslavne crkve koji su u njoj učestvovali. Ta njihova svjedočanstva o doživljenom, kaže Jokić, nevjerovatna su i potresna.
– Nikšićka litija, sa liturgijom koja joj prethodi, ispunjenje je pravog, istinskog lica ovoga grada i to bi u stvari i trebalo da bude njegovo lice, prva razgednica, prvo ono što bi neko izgovorio kada bi pomenuo Nikšić – naglasio je on.
B.Brašnjo